Čovjek koji je govorio tiho da ne probudi drveće

Nekoliko je godina, sredinom osamdesetih, majka radila u Zemaljskom muzeju. Bila je šefica računovodstva u jednoj nevelikoj kancelariji, neobično visokog stropa. Ni manje sobe ni višega svoda i daljeg neba. Da mogu letjeti, rekla je, bilo bi mi lakše. Kad me uzrujaju samo bih raširila krila i vinula se u onaj tamo ugao plafona. Kao šišmiš. Ali nije se na ljude toliko žalila kao dok je radila u Službi društvenog knjigovodstva, a poslije na Stomatološkom fakultetu. Arheolozi, etnolozi, antropolozi, biolozi bili su staloženiji od knjigovođa i zubara. I bili su puno, puno stariji. Svakome je bilo između sto pedeset i dvjesto godina, a fini je profesor Borivoj Čović, slavni arheolog, imao preko tri tisuće godina. Istina, dobro se držao, i on i Veljko Paškvalin, kustos muzeja, ali se već na prvi pogled vidjelo da ni jedan ni drugi nisu s ovoga svijeta. Dolazili bi k majci u kancelariju, šalili se s njom šalama iz glasinačkog perioda ili suvremenijim antičkim šalama, rasterećeni svih Božjih briga kakve je ona brinula. Kao da oni nisu dizali kredite za novu spavaću sobu i za fiću, nisu naručivali ogrijev za zimu i nije ih bilo briga ni za razliku između ćumura tipa Kreka i ćumura tipa Miljevina, niti su znali koliko koštaju kruh i mlijeko. Sve je to nju pomalo nerviralo. Bila je takva žena: cijelog je života tražila nešto što će je nervirati, a nailazila je na ono što će je deprimirati, utući i poniziti, baciti je u jednu od onih dugotrajnih predklimakterijskih depresija, zbog kojih je tih godina uzimala godišnje odmore i po petnaest dana se ne bi dizala iz postelje.